Miroslav je bio poznat po svojoj sklonosti psovanju. Niko nije znao gdje je to naučio, ali čim bi neko ušao u njegovu blizinu, odmah bi krenuo s dugim nizom uvreda i psovki. Njegovi vlasnici su se često crvenili od stida pred gostima, ali su također znali da Miroslav ima zlatno srce ispod svoje oštre vanjštine.
Pored psovanja, Miroslav je imao i jednu drugu nezgodnu naviku – krao je. Volio je uzimati sjajne predmete i sakrivati ih po kući. Ključevi, novčići, pa čak i mali nakit – sve je to završavalo u njegovom skrovištu na vrhu ormara. Vlasnici su često tražili svoje stvari i uvijek znali gdje da ih pronađu – kod Miroslava.
Jednog dana, Miroslav je odlučio da istraži vanjski svijet. Otvorio je kavez svojim vještim kljunom i izletio kroz prozor. Lutao je po selu, psovao prolaznike i krao sve što je sjajilo. Seljani su ubrzo shvatili ko je krivac za njihove nestale stvari i odlučili su nešto poduzeti.
Skupili su se svi zajedno i otišli do kuće Miroslavovih vlasnika. Kada su stigli, Miroslav je upravo vraćen kući od strane jednog dobrog seljaka koji ga je uhvatio u krađi. Vlasnici su se izvinjavali seljanima, a Miroslav je spušteno gledao u pod.
Seljani su odlučili oprostiti Miroslavu, ali su mu postavili jedan uslov – morao je naučiti da se bolje ponaša. Vlasnici su se obavezali da će raditi s njim i učiti ga lijepom ponašanju. Polako, ali sigurno, Miroslav je počeo mijenjati svoje navike. Prestao je psovati i krao je sve manje i manje.
Miroslav je postao omiljen među seljanima, iako je zadržao svoj nestašni duh. Svi su ga voljeli zbog njegove jedinstvene osobnosti i smiješnih avantura. Tako je papiga Miroslav, Bunjevac, polu Mađar, polu gnom i Rom, postao pravi član zajednice, voljen zbog svojih mana i vrlina.